ADVERTISEMENT

U razgovoru za Euronews BiH, bh. redatelj Dino Mustafić osvrnuo se na duboke teme koje istražuje u svom radu, pored ostalog, odnose unutar porodice, ulogu umjetnosti u društvu i političke izazove s kojima se suočava naša zemlja.

Mustafić je osvojio nagradu za najbolju predstavu i najbolju režiju na 41. Internacionalnom teatarskom festivalu u Brčkom, sa dramskom predstavom "Majka". Pa je i interesantan pristup istraživanju teme odnosa majke i djeteta, osobito u trenutku kada majka mora prihvatiti da njezino dijete postaje odrasla, samostalna osoba.

Glad za ljubavlju i pažnjom

Euronews BiH: Sve je manje zajedništva i porodičnih, zajedničkih ručkova, razgovora. Osama postaje stil života. Kako je raditi i istraživati temu odnosa majke i djeteta, posebno kroz specifičan trenutak, kada majka mora da se pomiri sa činjenicom da njeno dijete postaje odrasla, samostalna osoba? Da li se i djeca pripremaju za živote koji će biti smisleniji i sadržajniji od onih koji su vodili njihovi roditelji?

Mustafić: Nisam siguran. Mobiteli i telefoni postaju jedini i kontinuirani prijatelji zbog kojih postojimo i radi kojih se osjećamo stalno dostupnima i zato prihvaćenijima u društvu, potrebnijima. Majka nema sugovornika u obitelji, muž ima svoj posao, svoja putovanja, svoj paralelni život, sin ima djevojku i drugi život, kći je daleko. Jedini su majčini kontakti sa sinom telefonom na koji se on ne javlja, nema komunikacije ni konstruktivnih razgovora, svi su prolaznici, a Majka čuva kuću i neki bivši život, tačnije, sjećanje na taj život. Ona promatra iz prikrajka tuđe živote svojih nekadašnjih ukućana u kojima ne participira niti ih može promijeniti.

Predstavom ukazujete, pokazujete na glad za ljubavlju, pažnjom. Koliko god mislili da je pružamo dovoljno, uvijek je nedostaje i tako u relaciji majke i sina, objašnjava Mustafić.

Euronews BiH: Zbog toga je i izazovno pristupiti razvoju lika majke i njenom unutarnjem konfliktu između njenih emocija, društvenih očekivanja i ličnih potreba? Koji su ključni trenuci u predstavi koji osvjetljavaju njene dileme?

Mustafić: Kad majka ode iz dnevne sobe u kuhinju, Otac i Sin razgovaraju o njoj tiho i konspirativno, a kad se pojavi, pojačavaju glasove navodnim govorenjem o svakodnevici. U zraku treperi pitanje: Jesi li joj rekao? I odgovor: Nisam još. Ko je kriv i je li ko kriv što su životi promašeni, što jedni stoje a drugi idu u dugom smjeru, negdje u nepoznato. U ekspoziciji predstave Majka izvlači s naporom veliki crveni stol i potom lovi svaku perušku jastuka koji su simbolički zidovi kuće, ona želi sačuvati materijalizirani dokaz o prijašnjem životu. Kada imate na dispoziciji glumicu poput Tatjane Šojić koja je decentna i virtuozna, onda je svaka rediteljska zamisao moguća i do najtananijih detalja. Emocionalnost i psihološka dubina koje ona glumački doseže su za mene koji je poznaje dobro i dugo opet i iznova impresivni.

Euronews BiH: Nakon predstave, uslijedio je niz, tačnije trilogija Majka, Otac, Sin, Majka koja strahuje od samoće i napuštenosti, Otac je priča o gubitku sjećanja, a gdje su djeca u svemu tome? Koliko često kao djeca zaboravimo, ili jednostavno nikad ne pomislimo da su naši roditelji, prvi put u takvoj ulozi, da je i njima sve novo i drugačije.

Mustafić: Predstava Zellerove “familijarne trilogije” tiču se svakoga od nas. Ako ne baš direktno, a onda svakako posredstvom iskustva što ga imamo spoznajno doživljenog od nekoga našega bližnjega, pročitanoga u novinama ili viđenoga na televiziji. Florijan Zeller ingeniozno je detektirao, poput vrsnog psihijatra, "kratke spojeve" i šumove u komunikaciji na relaciji otac, majka – djeca, pa je onda ono primijećeno analizirao i artikulirao u napete i smislene dramske tekstove što se gledaju u dahu. Motiv oca u književnosti i odnos spram djece ima ekspresivne emocije, naročito kod starih majstora drame iz antičkog perioda koji su ga kanonizirali do istoimenog dramskog komada kanonskog naslova Avgusta Strindberga", kaže Mustafić i dodaje:

Ne postoji nijedan pojedinac koji je samo vaspitavan na vrednotama koje mu je pružila samo njegova obitelj. Ne smijemo zanemariti ni ulogu društva. Emocionalna potpora, prihvaćenost, zaštita, radost samo su neke od karakteristika kojima svi težimo. Udijeljena ljubav i dobrota „hrane“ našu osobnost i pozivaju nas da prvenstveno budemo što bolji ljudi, na koncu i svojim djelovanjem damo doprinos zajednici, ali savremeni izazovi ovakvog društva puni su rizika u kojem strada i obitelj kao stajno mjesto naše emotivne i psihološke stabilnosti.

Majka (Izvor: Kamerni Teatar 55)

Tolerancija, dijalog, kompromis - nepoželjne riječi

Euronews BiH: U jednom intervjuu ste rekli da ste izgubili ono što ste voljeli u svojoj zemlji, ali ste ipak ostali, tražeći i noseći svjetlo u društvenom mraku. Koliko je teško biti slobodan, neistomišljenik u društvu u kojem je, nažalost, identitet postao sve što se ima?

Mustafić: Politika ovdje nije doživjela strukturalne promjene decenijama i pored toga što su one bile neodložne. Meni je jasno da bez kulture suštinske promjene su neostvarljive. To znači da posebno mjesto u uspostavljanju demokratije i slobode misli i izražavanja mora da zauzima prisustvo kulture, civilnog društva i kritičke javnosti. Nevolja je što preovlađuje parohijalna, partijska i autokratska politička kultura. I dalje ću javno ustrajavati na demokratskoj političkoj kulturi, a to znači: Kultura tolerancije, kultura dijaloga, kultura kompromisa. To su nepoželjne riječi u našem javnom diskursu, nazivaju ih izdajničkim. Nemogućnost adekvatnog odgovora stanaka ljevice u BiH rigidnom nacionalizmu posljedica je populističkog pragmatizma. Umjesto da se s nacionalizmom uhvate u koštac, da ga svim sredstvima prokažu i odbace, građanske lijevo orijentirane partije uzgajaju stalnu tlapnju da će ga uspjeti servirati u ljepšem i “evropski” prihvatljivom izdanju. To je zbilja infantilno, jalovo, a i s praktičnog stajališta je glupo dodvoravati se nacionalistima, jer njih sigurno neće pridobiti, a mnoge će pristojne ljude od sebe odbiti.

Euronews BiH: Kao otvoreni kritičar društva i politike, često ističete da se ne dešavaju korjenite promjene. Održani izbori jasno su pokazali da nacionalne stranke i dalje zadržavaju dominaciju, dok istovremeno gube kontrolu nad glavnim gradovima i većim urbanim sredinama. Mnogi se sjećamo vremena prije nekoliko godina, kada su se stvari činile drugačijima, no postavlja se pitanje - je li to zaista bio slučaj? Kako doživljavate trenutnu situaciju u kojoj se osjeća manjak demokratije i slobode, dok društvena kritika gotovo izostaje? Može li loš socijalni status biti opravdan nacionalnim zanosom?

Mustafić: Mi sad kao društvo nemamo odgovor na ovo: odakle se pokreće i kako se iz ovog etničkog gliba izlazi. Pravo da vam kažem, mene to pitanje sada najviše opsjeda zato što ne mogu da nađem odgovor. Nekako mi se čini da svako brine samo svoju brigu, i da uopšte nema onoga što se u teoriji zove socijalni kapital. Ljudi se vode borbom za svakodnevni život, nisu povezani, veze su prekinute. A istovremeno na društvenim mrežama, tu postoji još jedan iscrpljivač te mobilizacije i energije, zato što vi imate niz tih anonimnih ljudi. Oni se lijepo na tastaturi ižive, po spisku svima nagovore i gotovo. Takvi misle da je nešto urađeno – ali to je virtualno. To ne postoji, to postoji samo na društvenim mrežama. Nama je potrebno da dođe do nekakve mobilizacije ljudi, društvenog dijaloga koji će rezultirati pokretom, akcijom, stvarnim zahtjevom za reformama koje nas vode u civilizirani svijet i evropske integracije.

Mustafić: Potreban društveni dijalog (Izvor: Velija Hasanbegović/ NPS)

Euronews BiH: U zemlji u kojoj se i dalje govori o nacionalnim predstavnicima, preglasavanju i vječno zaraćenim narodima koji se međusobno ne razumiju, postavlja se pitanje – kako uopće iskoračiti iz ove letargije? Ne čini li Vam se ponekad da je ovaj pokušaj promjene društva sličan Sizifovom poslu, u kojem se stalno suočavamo s istim izazovima, bez pravog pomaka prema naprijed?

Mustafić: Nedavno sam pročitao jedan intervju uglednog sociologa Siniše Maleševića koji tvrdi da će nažalost, nacionalizam i dalje jačati. To je malo pesimističan zaključak. Dokle god postoje nacije-države kao dominantni teritorijalni oblik u svijetu, on će biti u njihovu temelju. On može biti više pacificiran ili više agresivan, uključiv ili isključiv. Ali neće nestati, sve dok se ne riješimo tog tipa države koji imamo. A to rješavanje može biti u nešto bolje, ali i u nešto gore, kao što su primjerice bili u našoj nedavnoj prošlosti.

Socijalni status umjentika

Euronews BiH: Koliko su glumci i umjetnici glasni ili tihi kritičari svega što se događa u društvu? Koliko je apatija među umjetnicima postala prisutna, i koriste li oni dovoljno svoj utjecaj kako bi slali poruke protiv nasilja i korupcije? Da li su umjetnici koherentna grupa u kojoj bi se mogao očekivati unisoni glas po bilo kojem pitanju? U današnjem vremenu, čini se da umjetnici nemaju stvarnu moć niti značajan društveni utjecaj.

Mustafić: Ma nisu umjetnici neka koherentna grupa da se od njih očekuje unisoni glas po bilo kojem pitanju. Mislim da u današnjem vremenu umjetnik nema nikakvu moć niti društveni uticaj. Umjetnik je neko ko misli, stvara, reagira na stvarnost, koji doprinosi zajednici, tako da je taj manjak komunikacije između vlasti i umjetnika pomalo neobjašnjiv. Prije smo imali pojedince poput Žan Pol Sartra da ode svom šefu države i da mu kaže šta misli o nečemu, a danas je došlo do namjerne satanizacije kulture tako da su riječ i glas umjetnika ignorisani, za političku elitu potpuno irelevantni. Ljudi koji bi trebali uvažavati glas umjetnika, ne slušaju ga i tu nastaje problem koji se uveliko odrazilo na naše društvo u cjelini.

Euronews BiH: Koliko ta tišina umjetnika i glumaca u BiH proizlazi iz njihovog socijalnog statusa? Gdje se danas nalazi umjetnost u našem društvu, koliko smo sposobni gledati izvan okvira i čitati između redova?

Mustafić: Godinama svjedočim kako na socijalnoj margini sa velikom mukom žive penzionisani umjetnici, ali i mladi. Mnogi odlaze sa ovog svijeta zaboravljeni i uvrijeđeni, oni živi se priključuju armiji bukvalno gladnih stomaka svoje generacijske dobi. U ovoj tranziciji smo dobili kastu onih koji preziru duhovnost i koji su kreirali antiintelektualnu atmosferu; bahate se svojim enormnim plaćama kao novostvorena elita. Naime, antiintelektualizam u BiH ne može se sagledavati kroz isključivo statističke i socioprofesionalne prizme već duboko zadire u samo društveno tkivo, u kojoj upravljački sistem i institucije, od vrha do baze društvene piramide ne prepoznaju i ne vrednuju umjetnost kao oblik nematerijalnog javnog dobra i bogatstva, već je smatraju sporednom i marginalnom djelatnosti. Čini mi se da je ovakav oblik ideološkog antiintelektualizma osobina svih modernih autoritarizama, jer je intelektualni društveni sloj asimiliran neokonzervativnom i antisocijalnom politikom. Zato je umjetnost percipirana kao gubitnički element u društvu: troši mnogo novca, a ne daje mnogo.

Da li će društvo uspjeti da razbije okove koji traju više od 30 godina, Mustafić nije optimista.

Osobno, mislim da to neću dočekati. No, želim da naša djeca budu bolja od nas. Mi, naša generacija, nismo ispunili očekivanja. To je nepovratna šteta koja nosi istorijske posljedice.