Htjeli to drugi u okolini priznati ili ne, srpska kinematografija u ovom trenutku djeluje gigantski u odnosu na gotovo sve regionalne. Tako je u gotovo svakom aspektu filmske umjetnosti - režiji, glumi, scenariju, a ponajviše u produkciji, u čiji je razvoj susjedstvo uložilo dovoljno, očigledno metodično i kontinuirano, da su projekti o kojima se nekada moglo samo sanjati, poput Volje sinovljeve, postali mogući.
ADVERTISEMENT
Više puta smo u recenzijama filmova i serija koji dolaze iz Srbije spominjali kako se i dalje traži ona magična nit kojom će se ostvariti i globalni, a ne samo regionalni uspjeh - ono nešto specifično po čemu će njihova pop-kultura postati svjetski prepoznatljiva. Možda je potrebno da dobiju malo vjetra u leđa s američke strane da bi se to dogodilo, a možda i ne; o tome nekom drugom prilikom.
Postapokaliptični film na tragu Mad Maxa
No, sasvim je jasno da Srbi u tom smislu kopaju najizdašnije, istražujući dubine koje čak ni u vrijeme zajedničke države nisu bile eksploatirane ni zamislive. Ovoga puta riječ je o podžanru distopijskog SF-a ili, kako se obično kaže, postapokaliptičnom filmu na tragu Mad Maxa.
Već gledanjem trailera za Volju sinovljevu postaje jasno da se tvorci ovog čuda ne šale, nego ozbiljno bacaju jake adute na sto. Vrhunski izgled scenografije, kostima, maski, fotografije, zvuka i opšti estetski utisak stvaraju kod prosječnog gledaoca neminovan osjećaj da ti likovi moraju progovoriti na engleskom, vjerojatno s jakim australskim naglaskom.
Ali onda čujemo riječi na dobro poznatom dijalektu (od kojeg nekima trnci krenu niz kičmu) i moramo protrljati oči kako bismo bili sigurni da je ono što gledamo zaista stvarnost, a ne još jedna montaža.
No, nije montaža… Nije deep fake. Trailer, osim što je stvorio nevjerojatno uzbuđenje, učinio je i dobru stvar jer je svoj svijet, njegov kontekst i radnju ostavio pod velom tajne, tako da je uzbuđenje radoznalih fanova, koji su 26.11. pohrlili na premijeru u beogradski Sava Centar, bilo poprilično visoko.
Prekretnica u istoriji srpske kinematografije
Film je najavljen kao istinska prekretnica u istoriji srpske kinematografije, a automatski i svih povezanih (voljno ili nevoljno). Čekali smo nestrpljivo da saznamo više o tom svijetu koji nam se otkrivao samo kroz fragmente dijaloga.
Slijepi guslar svira Volju sinovljevu, Kula objavljuje da se traži Marija od Krvavih Glava, neka balkanska verzija Immortan Joea ili Lorda Humungusa govori distorziranim glasom kroz masku okupljenim podjednako zastrašujućim nakazama, sablja bira onoga tko će je nositi i njome sjeći... i tako dalje.Pa što je sve to? Kakva se mitologija krije iza svega? Je li to zaista Mad Max s aromom šljivovice? Je li sadržaj podjednako jak kao i predstavljeno pakiranje ili je u pitanju samo jedno dobro skrojeno Potemkinovo selo?
Dakle, Volja sinovljeva izgleda odlično! U više od dva sata trajanja ambijent i prostranstvo postapokaliptičnog svijeta prikazani su nam izdašno i bez ustezanja. Ono što je u tom smislu nedostajalo njegovom Džeju i Dorćolu sedamdesetih i osamdesetih Nemanja Ćeranić je u Volji uspio ostvariti te nas kamera vodi i daje izdašan uvid u pustoš ostalu nakon nuklearne katastrofe.
Krunski dragulj u tom smislu je, naravno, vizual GRADA - mjesta koje nema ime, već je to, vjerojatno, jedina velika preostala urbana naseobina ovoga svijeta sa središtem u zloslutnoj Kuli, koju vrlo detaljno vidimo i izvana i iznutra, kao i njeno okruženje u vidu slamova koji se protežu unedogled.
Svijet Volje sinovljeve je budućnost nakon velikog uništenja koje se dogodilo ne znamo kada i ne znamo gdje. Veze s današnjicom i bilo čime iz nama poznate socijalne, kulturne ili geopolitičke stvarnosti svedene su na minimum.
Plemena bez jezika, vjere i nacija
S druge strane, izravnije veze sa srpskom kulturom, mitologijom, narodnom epikom, običajima, a ponajviše istorijskim i političkim posebnostima više su simbolične. To će nekima biti sjajno, a nekima, moguće je, pokvariti utisak jer su se možda nadali nečemu jasnijem u tom smislu.
Osim što govore srpski, ovi ljudi nemaju ni jezik, ni naciju, ni vjeru, niti imaju bilo kakvo sjećanje na svijet koji je nestao. Na nama je da ih pokušamo povezati s nečim poznatim te je onda i težina potencijalne greške na našim plećima ako to previše izravno napravimo.
Ljudi Ćeranićeve i Madžarevićeve (scenarist Strahinja Madžarević) postapokalipse podijeljeni su po plemenima koja se uglavnom razvrstavaju prema aktivnostima koje obavljaju. Protagonist Jovan (Igor Benčina) dolazi iz plemena koje čuva sjeme i bavi se poljoprivredom i, kao i mnogi, mora plaćati danak spomenutoj Kuli, odakle Vladar gospodari i pritišće sve u gradu, ali i dalekim naseobinama oko njega.
I ako sebi želimo dopustiti makar jednu izravnu kritiku na Volju sinovljevu (rizikujući optužbu za prikrivenu srbofobiju), onda je to upravo izostanak tih dijaloga. Film će izazvati poštovanje, ali prilično smo sigurni da se nijedna legendarna replika iz njega neće izdvojiti. Za ta dva i kusur sata nitko se u dvorani nije skoro nijednom nasmijao, piše Index.
Falilo je upravo toga - sočnosti, duhovitosti, humora.
Moguće je da je prikazana nuklearna katastrofa to ubila. U filmskom svijetu, dakako. A moguće je i da u svom tributu Kuli u ovome našem, stvarnom svijetu u Srbiji prije žele, umjesto dobrog starog domaćeg, podariti neki po stranoj licenci skrojeni proizvod, tek s aromom lokalnog, nikako prejakog okusa, čak i u slučaju da će ga na kraju konzumirati samo oni i eventualno njihovi susjedi.