ADVERTISEMENT

Naša trenerska legenda priznaje da se stalno plašio povratka reprezentacije Hrvatske u meč, odnosno da bi gosti mogli smanjiti na 13 ili manje poena, što bi nam otežalo put do Eurobasketa.

"Bio sam na iglama do posljednje minute. Stalno sam se plašio njihovog povratka”, priznaje Boša te čestita svima – od članova stručnog štaba do igrača Zmajeva – na fantastičnoj pobjedi (110:90).

"Mnogo toga za ovu pobjedu mora se pripisati mom Adisu, selektoru Adisu Bećiragiću. Od načina treniranja, vođenja ekipe, općeg zajedništva… rekao bih da je napravio jednu malu ideologiju, od glave trenera sve počinje. Adis je odličan trener i odličan čovjek. Ima vaspitanje, kulturan je i obrazovan čovjek koji zna s ljudima. To je vrlo bitno za nekoga ko je na komandnom mjestu – da shvati druge, unese u živote drugih, dovede u zajedničku liniju”, ističe Tanjević u razgovoru za Raport.

Posebno ga je oduševio odnos naših igrača prema dresu reprezentacije.

“Oni igraju srcem, doslovno. Kao prava družina, “ginu” jedan za drugog, mislim da je i u tome ogromna zasluga Adisa”, ističe Tanjević.

Čovjek koji je sarajevsku Bosnu 1979. predvodio do titule prvaka Evrope priznaje da ga je fantastičan ambijent u Skenderiji vratio u prošlost, kad su njegovi “Studenti” rušili sve pred sobom.

“Navijanje ‘Bosna, Bosna…’ probudilo je mnoga sjećanja. Prenijeli su navijači na mene dio emocija, odmah sam na neki način otišao 50 godina unazad”, dodaje Tanjević.

Kaže da su pobjede poput ovih nešto što narodu vraća vjeru u bolje sutra:

“Narod na neki način mora da se uhvati za nešto da navija. To popunjava živote i neutrališe razna razočarenja – od politike do uvjeta života. Uspjeh reprezentacije dođe kao neka nadoknada za ono što fali”.

I kaže da je upravo to dodatni razlog da “rukovodioci moraju pojačati izdvajanja za sport”. I ne samo za sport…

“Bez toga nema države – obrazovanje, kultura i sport, s tim da sport tu dođe kao kao šlag na jagodu”, poručuje Tanjević.

Potom je trener koji je sa Bosnom bio klupski (1979), a s Italijom reprezentativni prvak Evrope (1999) prešao na analizu same utakmice.

“Znao sam da ćemo ‘gristi’ u odbrani, ali nisam vjerovao da smo u stanju odigrati onako u napadu. Ne pamtim kad je neko na ovom nivou ubacio 110 poena. Ovakav stil igre nije nešto na čemu sam ja kao trener gradio vjeru u pobjedu. Moj cilj bio je što više ‘daviti’ protivnika u odbrani. Međutim, mi smo igrali više nego odličnu odbranu, a kad protivnik uprkos tome postigne 90 poena, to govori nešto i o njemu. Hrvatska nije nimalo bezazlen rival”, objašnjava Tanjević.

Impresionirala ga je činjenica da je naša startna petorka bila sastavljena od dva beka “dvometraša”, čemu je i on težio kao trener – mada kaže da je zbog izostanka naturaliziranog igrača na poziciji playa, to bio pomalo iznuđen potez Bećiragića, ali potez koji je znatno pravio probleme protivniku.

“Organizacija je bila dobro raspoređena, naša visina na perimetru bila je odlična. To je kompenziralo visinu pod košem, ali zahvaljujući Kenanu Kamenjašu ni tu se nije osjetila dominacija protivnika. Danko Branković je nezgodan, visok je 217 centimetara, ali on nije dominirao protiv Kamenjaša, nego je bilo obratno. Dobro smo držali i Luku Božića. To je igrač koji je kod Hrvatske ‘nosilac’ uvjerenja za pobjedu, igrač širokog napadačkog repertoara, ali i njega smo dobro zaustavili”, nabraja Boša.

I ponovo se vraća na Kamenjaša, koji ga je impresionirao.

“Veliki sam navijač Kamenjaša. Smatram ga neobično pametnim. Brzo kapira situaciju na terenu – šta se dešava, gdje će lopta… Veoma je talentiran napadač, situacije pod košem jednostavna rješava. On je, kako volim reći, zdrava sila. Visinom nije dominantan, ali ima sjajnu skočnost”, kaže Tanjević.

I još nešto je pozitivno zapanjilo Tanjevića.

“Trojka Aleksandra Lazića s jedne noge. To je čudo, a nije slučajno, to je on namjerno šutirao”, rekao je Tanjević.