ADVERTISEMENT

Prema mišljenju mnogih stručnjaka, današnji dan te davne 1991. godine zapečatio je sudbinu Ukrajine i neizbježno najavio ono što danas gledamo već više od hiljadu dana širom Ukrajine.

Geoplotička scena

Naravno od 1991. godine Ukrajina je imala više mogućih načina razvoja kao nezavisne države, ali ipak stručnjaci su saglasni da geopolitička teorija ne ostavlja previše mogućnosti državama kojima je namijenjena sudbina da žive u sjeni velikog geopolitičkog brata.

Sve je relatnivno bilo mirno nakon raspada Sovjetskog saveza jer je svijet ušao u fazu jednog hegemona (Sjedinjenje Američke Države op.a.), a kojeg u ovom slučaju Ukrajina nije previše zanimala. S druge strane uskoro nezavisna Ruska Federacija imala je važnijih problema u vlastitom dvorištu, pa je i od nje Ukrajina bila zanemarena.

Ekonomska kriza u Rusiji 1990-ih godina (Izvor: AP Photo/Gene Berman)

Situacija se promijenila nakon što je Rusija ekonomski stasala u manje ili više stabilnu kapitalističku državu, a prvenstveno zbog djelovanja "novog" i ambicioznijeg predsjednika Vladimira Putina koji je u prvim godinama svojih prvih predsjedničkih mandata uspio smiriti i stabilizirati situaciju u ruskom društvu. Sa mirom i stabilizacijom, postepenim ekonomskim oporavkom nakon burnih 90-ih, rodila se ideja o vraćanju međunardnog ugleda i značaja Rusije.

Ideja koja na početku nije imala jasan cilj da se ponovo kreira bipolarni svijet u kojem će se sve dijeliti na interesne zone dvije superdržave. Kao svjedok događaja mogu tvrditi da je Rusija tih ranih godina Putinovog mandata snažno igrala na kartu svjetskog zajedništva i svjetskog liderstva uz uzajamno poštovanje s SAD-om.

Mnogi će reći da se prelomni momenat dogodio kada je krajem 1990-ih godina, Vladimir Putin predlagao ulazak Rusije u najsnažniji svjetski vojni savez, NATO.

"Rusija je dio evropske kulture. I ne mogu zamisliti vlastitu zemlju u izolaciji od Evrope i onoga što često nazivamo civiliziranim svijetom. Tako da mi je teško vizualizirati NATO kao neprijatelja".

Rusija i NATO

Ovo nisu riječi nekog ruskog opozicionara, nego izjava Putina 2000. godine, tri sedmice prije izbora na kojima je preuzeo predsjedničku funkciju.

Iste godine, prema tadašnjem šefu NATO-a Georgeu Robertsonu, Putin je otvoreno upitao: "Kada ćete nas pozvati u NATO?" Robertson je savjetovao ruskom predsjedniku da se treba "prijaviti za ulazak u NATO" i da ne očekuje pozivnicu.

Vladimir Putin (Izvor: AP Photo/Alexander Zemlianichenko)

Mnogi smatraju da to nije bila tako nerealna mogućnost da je Zapad ozbiljno shvatio izglede Rusije za članstvo 2000. ili 1990-ih kada su Mihail Gorbačov, posljednji sovjetski čelnik, i prvi predsjednik Ruske Federacije Boris Jeljcin također lobirali za ulazak Moskve u savez.

Neki smatraju da je Zapad tada bio "opijen" pobjedom u Hladnom ratu te da nisu iskoristili veliku priliku za globalni mir i sigurnost. Rusiju nisu smatrali ravnopravnom i vjerojatno su mislili iskoristiti ideju članstva kao sredstvo pristajanja

Mnogi visoki američki dužnosnici, uključujući bivšeg američkog državnog sekretara, Jamesa Bakera, otvoreno su podržavali rusko članstvo u NATO-u, smatrajući to situacijom u kojoj obje strane dobivaju. Postoje također dokazi NATO-ove ozbiljnosti po pitanju ruskog članstva u savezu.

Godine 1993., dokument američkog State Departmenta čak je odredio 2005. godinu kao krajnji rok za "pristup Moskve i Kijeva bloku". Godine 1997. NATO i Rusija složili su se o osnivanju NATO-Rusija temeljnog sporazuma, koji je definirao načine zajedničkog rada i međusobne saradnje. Također su 2002. godine osnovali NATO-rusko vijeće za rasprave.

Godine 1992. Rusiji i zemljama bivšeg SSSR-a ponuđena je prilika da se pridruže NATO-ovom "Partnerstvu za mir" i sve su se pridružile, uključujući Rusiju. Na Zapadu su se mnogi nadali da će to biti ulazna tačka u NATO i nekoliko članica PFP-a se pridružilo. Rusija je čak poslala brigadu da služi pod NATO-om u Bosni i Hercegovini 1995. Stvari su izgledale dobro u to vrijeme.

Šta se ispriječilo

Iako je Hladni rat završio raspadom Sovjetskog Saveza 1991., njegova politička filozofija ustrajala je u zapadnim, ali i ruskim establišmentima, sprječavajući istinski proces pomirenja između dva tabora.

NATO je tražio reformu i restrukturiranje vojnih i političkih aspekata Rusije, ali vrijeme je teklo protiv brzo promjenjivih geopolitičkih okolnosti istočne Evrope.

Godine 1994. Čečenski rat je eksplodirao na Kavkazu, potaknuvši separatističke tendencije protiv Ruske Federacije, koja je svoju borbu protiv Čečena vidjela kao egzistencijalnu borbu, strahujući da bi druge autonomne regije unutar države također mogle tražiti nezavisnost od Moskve.

Dok je Rusija vodila brutalan rat protiv Čečena tokom dva angažmana 1994. i 1999. godine, što je također bilo ključno za Putinov uspon na vlast, neki američki zvaničnici izrazili su simpatije prema čečenskoj "stvari", povećavajući sumnjičavost Kremlja.

Rat u Čečeniji (Izvor: AP Photo/Ivan Sekretarev)

Uprkos tome što su Poljska, Mađarska i Čehoslovačka, tri bivša komunistička saveznika Moskve, primljene u članstvo NATO-a 1999. u sklopu programa širenja saveza na istok, ipak nije bilo konkretnog plana za integraciju Rusije u najmoćniju svjetsku vojnu skupinu.

Putinova uloga

U ranim godinama svoje vlasti, Putin je vidio rusku integraciju sa Zapadom i njegovim institucijama” kao politički prioritet tog vremena. Ipak, Putin nije želio stati u red s mnogim zemljama "koje nisu bitne" za ulazak u NATO. Putinov uspon na vlast također je bio snažno podržan ruskim sigurnosnim aparatom, koji je uvijek bio antizapadnog raspoloženja.

Mnogi Rusi su sa ogorčenjem gledali uspon Amerike do statusa hipersile. U 21. stoljeću Putin je pokušao oživjeti rusku moć. Trebao mu je neprijatelj protiv kojeg će okupiti nacionalni ponos, a SAD i NATO su ponovo bili najbolji izbor.

Kada se u Gruziji 2003. godine desila "Revolucija ruža", koja je označila trajnu promjenu kursa ove zemlje i okretanje ka Zapadu, to je označilo i konačan kraj ideje o pridruženju Rusije NATO-u.

Pet godina kasnije, Putin je pokrenuo vojnu akciju protiv Gruzije, kavkaske države, podupirući dvije pobunjene regije u zemlji, Južnu Osetiju i Abhaziju, da uspostave vlastitu separatističku vlast.

Eskalacija u Ukrajini je udarila i posljednji ekser u kovčeg ideje o ruskom pridruživanju NATO-u, a stvari su vraćene ponovo tamo i gdje su bile prije raspada Sovjetskog Saveza.

Tokom predsjedničkog mandata Vladimira Putina dogodila se prva velika diplomatska kriza između Moskve i Kijeva. U jesen 2013. godine Rusija je na području Kerčkih vrata iznenađujuće počela graditi nasip u smjeru ukrajinskog otoka Kosa Tusla. Kijev je u tom potezu vidio pokušaj redefiniranja granica. Konflikt se intenzivirao, ali je riješen nakon susreta dvojice predsjednika. Gradnja je prekinuta, no deklarirano prijateljstvo dviju zemalja dobilo je i prve pukotine.

Na predsjedničkim izborima u Ukrajini 2004., Rusija je snažno podržavala proruskog kandidata Viktora Janukoviča. Ali, "narandžasta revolucija" je spriječila njegovu pobjedu, na izborima je trijumfirao prozapadni političar Viktor Juščenko. Tokom njegovog mandata je Rusija u dva navrata "zavrnula" plin za Ukrajinu – bilo je to 2006. i 2009. godine. Tada je bio prekinut i tranzit plina prema Evropskoj uniji.

Bush, Merkel i Putin (Izvor: AP Photo/ Christophe Ena)

2008. godine je tadašnji američki predsjednik George Bush pokušao "uvesti" Ukrajinu i Gruziju u NATO, odnosno primiti te dvije zemlje u službeni program za pripremu punopravnog članstva. Putin je protestirao protiv te ideje. Moskva je tada jasno poručila da nije spremna u potpunosti prihvatiti nezavisnost Ukrajine.

Njemačka i Francuska su spriječile realizaciju Bushove ideje. Na NATO-ovom summitu u Bukureštu Ukrajini i Gruziji je doduše obećana perspektiva članstva, ali bez ikakvih konkretnih datuma.

Obzirom da stvari oko brzog ulaska u NATO nisu funkcionirale, Ukrajina se pokušala povezati sa Zapadom i uz pomoć Sporazuma o približavanju Evropskoj uniji.

U ljeto 2013., samo nekoliko mjeseci prije potpisivanja tog dokumenta, Moskva je izvršila ogroman ekonomski pritisak na Kijev i blokirala je uvoz robe iz Ukrajine. U kontekstu tog poteza Moskve, vlada tadašnjeg ukrajinskog predsjednika Janukoviča, koji je pobijedio na izborima 2010., stavila je na "led" već pripremljeni Sporazum s EU-om. Janukovič je tako isprovocirao opozicione proteste, koji su na kraju u februaru 2014. i doveli do njegovog bijega u Rusiju.

Aneksija Krima

Kremlj je iskoristio vakuum moći u Kijevu i u martu 2014. anketirao Krim. Bila je to cezura i početak nikad proglašenog rata. Istovremeno su ruske paravojne snage počele mobilizirati ljude za pokretanje ustanka u Donbasu, regiji na istoku Ukrajine poznatoj po velikim rudnicima ugljena. Proglašene su "narodne republike" u Donjecku i Luhansku. Na njihovom čelu su bili – Rusi. Vlada u Kijevu je čekala sve do završetka predsjedničkih izbora 2014., prije nego što je pokrenula velika vojnu ofenzivu, koju je tada nazvala "antiterorističkom operacijom".

U junu 2015., upravo izabrani ukrajinski predsjednik Petro Porošenko po prvi put se susreo s Putinom – i to uz njemačko-francusko posredovanje. Bilo je to na svečanosti povodom 70. godišnjice "Dana D" u Normandiji. I tako je rođen takozvani "Normandijski format".

Proslava nezavisto Krima (Izvor: AP)

Ukrajinska vojska je tada uspjela potisnuti separatiste, ali krajem avgusta se, po ukrajinskim navodima, Rusija uključila u vojni konflikt. Moskva to demantira. Ukrajinske jedinice su doživjele poraz kod Ilovajska, gradića istočno od Donjecka – bila je to prekretnica. Rat na širokoj fronti je okončan u septembru potpisivanjem primirja u Minsku.

Rovovski rat u Donbasu

Nakon toga je počeo rovovski rat koji traje do današnjih dana. Početkom 2015. su separatisti ponovno pokrenuli ofenzivu, u kojoj je po navodima iz Kijeva učestvovala i ruska vojska, ali bez službenih oznaka. Moskva i to demantira. Ukrajinske oružane snage su pretrpjele još jedan poraz, ovaj put kod strateški važnog grada Debalceva, iz kojeg su doslovno morali pobjeći.

Uz posredovanja Zapada, tada je potpisan Minsk-2, sporazum koji je do danas temelj svih mirovnih napora, ali i sporazum koji nikada nije realiziran u praksi.

Donbas Ukrajina (Izvor: AP Photo/Vadim Ghirda)

Tračak nade se ukazao u jesen 2019. godine. Tada su se trupe obiju sukobljenih strana na nekim tačkama povukle s linije razdvajanja. Ali, nakon "normandijskog sastanka" u Parizu u decembru 2019. godine, više nije održan nijedan novi sastanak u tom formatu.

Putin se do daljnjega ne želi lično susresti s ukrajinskim predsjednikom Volodimirom Zelenskim, zato što on, kako tvrdi Moskva, ne ispunjava ono što je dogovoreno sporazumom iz Minska. Od decembra 2021. ruski predsjednik Putin od SAD-a otvoreno zahtijeva da Ukrajina nikada ne smije postati članica NATO-a, odnosno da Kijev ne smije dobiti nikakvu vojnu pomoć Zapada. NATO je te zahtjeve – odbacio.

Kao rezultat svega navedenom danas Evropa, ali i Svijet ponovo ima najkrvaviji rat na evropskom kontinentu, a nakon Drugog svjetskog...